petak, 05.08.2016.
Matej.
Od mene je najlakše dobiti odgovor kad ne postaviš pitanje...
ne volim početke... jer ne znam što bih napisala na početku... recimo, prekjučer sam u svoju zelenu bilježnicu zapisala: Ljubav. Najsmrtonosnija od svih pojava. Ubija te i kada je imaš i kada je nemaš.
ne znam ni zašto sam to napisala... mislim da sam, ustvari, htjela napisati sve ono što sam stotinama puta htjela izgovoriti pred tobom na glas... neću biti patetična i pisati o tome da umirem za tobom i da te volim do neba i takve neke glupe malograđanske stvari... sjetila sam se danas kako si skakao samnom u sve one silne lokve i kako smo bili mokri do kože kad smo šetali po kiši... uspomena je probudila nekih stotinjak malih čovječuljaka u mojim prstima i u želucu koji gmižu svud naokolo i čine dame škaklja iznutra... onda sam se sjetila uspomene na pjesmu koju smo nekako zajedno pjevušili šećući sa markom i simonom... pa sam se sjetila kutijice pažljivo spremljene i zaključane u mom pisaćem stolu... sjetila sam se i koverte sa tvojom adresom, narukvicom sa motorijade, ulaznicom za S ljubavlju, Janis, ulaznicom za Zoološki vrt... sjetila sam se dječjeg crteža kredom na igralištu... izložbe Rembrandtovih grafika... koncerta Nekih novih klinaca... i onog jutra na klupi kad si me poljubio i kad se broj čovječuljaka sa sto povećao bar na tisuću...
I onda kada sam mislio da je pravo vreme da odem, da zaboravim i kada sam verovao da mi je svejedno, ona bi banula ni otkud i sve bi počelo ponovo...Ne znam zašto me taj pogled toliko očaravao, a da budem iskren, nisam se preterano ni otimao kada bi bila u mojoj blizini. Sa srcem ne možeš kako želiš...
teško mi je zaklopiti nešto što nije razjašnjeno... možda je to moja tvrdoglavost... radije bih glavom probila zid nego stala na sekundu i shvatila da zid mogu i zaobići... nisam te nikad htjela povrijediti... smetalo mi je to što si sa svima mogao pričati o meni osim samnom... bojala sam se bilo kakvog vezivanja... jednom je simona nešto natuknula... kako si teni nešto rekao o meni i ja sam počela plakati kao da je netko umro... i nisam mogla prestati plakati... nisam htjela osjećati ono što sam za tebe osjećala jer sam se bojala osjećati... i tako je došlo ljeto i vidjela sam te... bilo je najbolje na svijetu kad si stajao tamo ispred one pekare i čekao autobus da dođe... htjela sam ti uletjeti u zagrljaj, onako filmski i htjela sam da me dočekaš poljupcem pravo u usta... opet filmski... ali smo se pristojno zagrlili i nitko nije nikoga ljubio... onda sam se nadala da ćeš me možda htjeti poljubiti kad dođemo k tebi... pa kad legnemo u krevet... tako sam htjela da legneš k meni... ali ti si uvijek bio tako pristojan i drag i sramežljiv... i onda se dogodila ona večer, glupa... cijelo sam vrijeme čekala da ti nešto napraviš... ne da mi simona šalje poruke da me ti želiš koje ti kasnije opovrgavaš i govoriš mi da ona laže... i sve to me je užasno naljutilo... i onda me nisi htio slušati i najradije bih te bila bacila kroz prozor... i jednostavno sam otišla... nisam znala što drugo napraviti... sad vidim da je to bilo pogrešno za napraviti... svatko radi pogreške valjda...
i onda se nismo više viđali toliko... i nije bilo teško potisnuti sve od semestra ranije... bila sam ljuta i u isto vrijeme sam htjela sve natrag... i svaki put kad bih te vidjela željela sam da me poljubiš... da napraviš nešto... a umjesto toga smo se samo udaljavali... i nismo se dugo vidjeli i odrezala sam glupu kosu i nisam htjela misliti o tebi i stvarno nisam svaki put kad bih prolazila nasipom pogledavala prema tvom balkonu i nisam se rasplakala jedne večeri kad sam te vidjela na stanici kako čekaš tramvaj... i nisam osjećala rupu... pravila sam se da sam dobro...
Ništa lakše nego sebe slagati...
onda smo se vidjeli... i otišli na kavu... u onaj mali kafić znakovita imena... sorry... stvarno sam to mislila, oprosti... i bilo mi je ko nekad... čak sam se usudila dotaknuti te... i zagrlio si me... i onda si me ponovno zagrlio... i bilo je dobro... tad sam shvatila da sam nepovratno izgubljena i da se ne mogu pretvarati da mi nije ništa... rekla sam marku kako se osjećam... i onda kao da sam pustila golemu energiju iz sebe, osjećala sam se iscijeđeno i siroto... on me, razumno, pokušavao uvjeriti kako si krenuo dalje... trebala sam ga poslušati i pokušati jednostavno spremiti sve to nazad i zatvoriti poklopac... jednog bi se dana samo istopilo... umjesto toga, ja sam odlučila natjerati te da me poljubiš...
Nije bio ni prvi, a ni zadnji, ali znala je, bio je pravi, najvrjedniji od svih, pa opet ni prstom nije mrdnula kad su se tog istog dana rastali sa zadnjim jesenskim sumrakom...
... bila je njegova i bila je nicija, zapravo u biti bila je svoja, ali on je prekasno postao njen...
zar stvarno prekasno?
ne znam što mi je bilo u subotu... neka čudna hrabrost me uhvatila... ali ipak ne dovoljna količina nje da ti kažem što osjećam... samo onoliko koliko treba čovjeku da se priča previše glupih stvari... čak ne mogu odrediti ni da li mi je žao... nije mi žao zbog poljupca, jer me nikad nitko nije tako poljubio... drhtale su mi ruke i koljena i još dugo nakon što si otišao... i nije mi to žao... žao mi je što sam mislila da bi to nešto moglo promijeniti... da bi se možda mogao prisjetiti toga da si i ti nekad mene volio... previše starih filmova, čini se...
Jer, uz život se ne prilaže uputstvo za uporabu, i svatko to odradi kako već ume... Zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao... Uđe u pogrešan vagon, izađe stanicu pre ili kasnije... a struja ga odnese presudno dalje, da traži drugo mesto na kojem će pristati...
mene je struja vratila k tebi...
voljela bih da ne budeš hridi o koje ću se razbiti...
a razlog zbog kojega pišem sve ovo... htjela sam reći svoju stranu... možda sam zakasnila s tim... vjerojatno jesam... ali osjećam sad neki čudan mir kad sam izbacila sve to iz sebe... nadam se da u tebe nisam unijela svoj nemir, iako bi možda bilo lijepo misliti da te još uvijek mogu pomaknuti iz osi...
i tako... čini se da sam zaljubljena...
nije to sad neka fatalna činjenica, ali nekako sam razmišljala i odlučila sam popraviti onaj loš dojam od subote i reći da nije stvar samo u tome da te fizički želim... uvijek sam se užasavala veza... i htjela sam da mi daš vremena... a ti si otišao... ne krivim te... svatko normalan bi... valjda sam se nadala da ti ipak značim da bi htio ostati... ja ne znam što ja želim od tebe niti što želim od sebe... ali znam da si mom životu davao Čaroliju, teško mi je to samo pustiti da ode...
samo sam to htjela izreći... ne moraš ništa odgovoriti, a i možeš... kako ti dođe...
divan si... dijete... to mi se uvijek najviše sviđalo, što si izvlačio ono najbolje iz mene i mogla sam biti sretna s tobom... zbog toga ću te uvijek pamtiti, tjerao si me da budem bolja osoba...
i stvarno volim te suncokrete, još su tu, vidjela sam ih u subotu...
'What' and ‘if’ two words as nonthreatening as words come. But put them together side-by-side and they have the power to haunt you for the rest of your life: ‘What if?' ‘What if?' ‘What if?'
I don't know how your story ended. But I know that if what you felt then was love - true love – then it's never too late. If it was true then it why wouldn't it be true now? You need only the courage to follow your heart...
možda je moja hrabrost luda... možda je nepotrebna... možda je ne želiš... ali kako god bilo, natjerao si me da barem jednom budem hrabra... nije to baš za zanemariti...
s ljubavlju, tajana...
***
Heroino moja...
Da, bio sam sramežljiv, drag, i glup... pričao sam to ljeto s Vukom na moru, o svemu. Rekao mi je da bi on završio s tobom sigurno. I pomislio sam, možda zaista nisam hrabar. Ali onda mi je palo na pamet da on nikada nije doživio ništa slično onome što smo mi imali. I znao sam da je čak i prijateljstvo s tobom mnogo vrjednije od bilo kakvog odnosa koji će on ikada imati... možda je to okrutno od mene...
Da, želio sam ono što si napisala, i još mnoge stvari. NAkon poljupca u domu pomislio sam da sam te barem jednom poljubio. Čak i ako ništa od svega ne bude, imat ću se čega sjećati. Tada je bilo miliijun leptira u mome trbuhu. I osjećao sam se dovoljno hrabrim da ti kažem da te volim. Nakon toga sam samo dobio prijekor od naše malene prijateljice: "Prestrašio si ju..." Htio sam te poljubiti na autobusnoj stanici, htio sam leći s tobom... a onda sam se sjetio tvojih riječi: "Ja ne spavam s nekim u istom krevetu"... i opet je moja sramežljivost odigrala svoje...
Da, zamrzio sam te nakon one večeri. Ili se barem strašno naljutio. To je moj mehanizam. Kukavički. Radije to nego priznati da je možda stvar i u meni. I znao sam sve to, pa sam se distancirao. Nisam više želio patiti. I shvatio sam da sam se promijenio, dubinski i nepopravljivo. Nisam više pamtio sve što sam mogao o tebi... nisam više bio nervozan prije nego što ću te vidjeti... nisam više osjećao leptire u trbuhu... vidiš, i danas pamtim svako naše druženje s prve godine. Gotovo i sve razgovore. Ali se zaista ne mogu sjetiti imena kafića u kojem smo bili prije par mjeseci...
Želio bih ostati s tobom blizak, ali ja zaista više nisam osoba u koju si se zaljubila. Niti sam osoba koja se u tebe zaljubila... And just when you mean to tell her That you have no love to give her Then she gets you on her wavelength And she lets the river answer That you've always been her lover...
Stvari koje sam proživio s tobom nikada neću zaboraviti. Niti bih to ikad želio. Bilo je to jedno od najljepših razdoblja mog života. Ako želiš, bio bih jako sretan kad bismo ponekad opet bili dvoje djece. Prijatelj i prijateljica. Volio bih to... i volio bih kad to ne bi odbila...
Oprosti na boli koju ti nanosim... Let me forget about today until tomorrow...
Matej
***
...ali ja zaista više nisam osoba u koju si se zaljubila...
istina je to, nisi... ali imaš suncokrete u očima, a uvijek sam nekako bila slaba na tu vrstu cvijeća... često to kažem marku, kako te više i ne poznajem i to je istina, bez puno patetike, u suštini, to je baš nešto što je točno...
a najviše me od svega zanima kakva bi osoba želio biti...
...ako želiš, bio bih jako sretan kad bismo ponekad opet bili dvoje djece...
ja nisam nikad ni prestala biti dijete... samo se ponekad pravim da sam snažnija nego što jesam... znaš, ne možeš ni svakome pokazati da si malen i da trebaš pažnju...
Tajne su kao device, s njima se mora nežno... Bilo bi tako slatko naprosto im strgnuti bluzicu, a opet, čarolija je potpuna tek ako ih pustiš da se sramežljivo otkriju same...
čudno je kako se tebi otkrivam sama... sloj po sloj... ko kad guliš naranču...
Ne umijem da odrastem. Još su mi mape bajke. Još uvijek pričam sa zvijezdama. I maštam, uvijek maštam.
samnom ćeš uvijek moći biti dijete, ako je to ono što želiš... padati po livadama i skakati u lokve... uvijek sam tu... kod mene ne pali ona daleko od očiju, daleko od srca... kako, kad nikad nisi ni bio ispred očiju, a uvijek u srcu... najbolje je na svijetu biti tvoj prijatelj... odnos koji kao da i nije s ovoga svijeta, rekla bih... kad sam bila s tobom kao da sam na tih sat, dva, bila odnesena u drugu galaksiju... u drugi svemir... pomaknuta i u vremenu i u prostoru... taj neki lebdeći osjećaj... osjećaj da sve smiješ... da sve možeš... da je baš tako ispravno i nikako drugačije...
Ali ona se katkad tako lijepo smiješi. Pa mi pet minuta u njenom društvu bude kao da sam dobio na lotu. Hodam ulicom poput narodnog heroja, u trenutku narastem iznad svih zgrada, i u cijelom svemiru nema većeg i jačeg stvorenja od mene...
žao mi je što kažeš da si me zamrzio... znam da sam pogriješila,ali zar baš toliko... nije da sam namjerno napravila nešto što sam znala da će te satrti... samo sam bila preplašena... najiskrenije na svijetu mi je žao... oprosti... (tako se zvao kafić, nije da je i sada važno, tad je možda bilo, ali prekasno je sad ti to govoriti)...
ako nemam više pravo na popravke, samo prihvati ispriku...
bit ću ti prijatelj... bit ću ti sve što želiš i obećavam da ću poštovati tvoje želje... pa čak i ako zatražiš od mene da odem od tebe zauvijek... voljela bih da sam ja mogla biti netko tko bi imao pravo dijeliti život s tobom... ali nisam... i prihvaćam to... samo želim da si sretan...
Please, remember me... happily...
... someone caught us in the kitchen with maps, a mountain range, a piggy bank, a vision to removed to mention...
Please, remember me... fondly...
... I heard from someone you're still pretty...
Please, remember me... as in the dream...
Please, remember me... my misery... and how it lost me all I wanted...
Please, remember me... my dear...
i do my best to make a drawing of God and Lucifer...
a boy and girl. an angel kissin on a sinner...
s ljubavlju, tajana
- 12:08 -
ponedjeljak, 05.08.2013.
Miro.
You called me The Wild Rose. But my name was Elisa Day.
(Zvao si me svojom Divljom Ružom. Ali moje je ime Tajana.)
-kakve ptice želiš?
-slavuje... - odgovaram.
-zašto baš njih?
-to je ptica za koju su vjerovali da pjeva samo noću... o ljubavi, izgubljenoj... o nedostajanju... o odanosti...
(više nemam tebe. ali imam te ptice nacrtane na lijevom zapešću. po jednu za svaki odlazak. nacrtala sam im i kompas. vidiš li gdje je sjever? okrenut prema meni... želim im da se znaju vratiti kući...
čuvaj se tamo negdje daleko.
sidro ti nikad ne bih bacila. ne želim te zadržati. samo ti želim da nađeš svoj sjever. i da se nikad ne izgubiš.)
***
tajano, zašto uvijek u ljudima vidiš nešto čega nema?
nešto bolje?
što ne postoji.
***
žuti zidovi u maloj djevojačkoj sobi. krevet sa rozom posteljinom, jastučićem u obliku srca sa slikom uspavanog klauna, kojega imam otkako sam bila beba, plišani tigrić i veliki plišani medo, zbog kojih spavam izgurana na sam njegov rub. polica sa tisuću knjiga i još toliko plišanaca. plakat audrey hepburn. klimtove reprodukcije. karlov most u pragu. gitara u jednom kutu. karta europe i razglednice u drugom.
putovati.
otići.
bilo kamo.
ne bi trebalo biti tako teško.
nema ovdje ničega za mene.
***
- ostavila si me
bez interpunkcijskog znaka. ne znam konstatiraš li ili me pitaš.
ostavila sam te.
konstatiram.
jer koliko te god voljela, postoji osam svjetova koji nas razdvajaju.
a samo poneka kratka svemirska križanja
kraće od slučajnosti
sudbina
neravnina
niša
u poretku stvari
tamo se susrećemo
a to nije dovoljno.
- 11:06 -
srijeda, 12.06.2013.
Dalibor.
Trudim se biti pristojniji i uljudniji od onoga što osjećam.
Tako ja preživljavam.
bojiš me se. znam da me se bojiš.
želiš to.
a znaš da ne bi trebao željeti.
kakav si ti to muškarac,
kad te žena (?)
s duplo manje godina tako jako može uplašiti.
znam kako razmišljaš.
znoje ti se dlanovi kad si u mojoj blizini.
vidjela sam.
nakon što si podigao ruke sa kožnih naslonjača u kafiću
dok sam sjedila pored tebe
ostale su vlažne mrlje.
pitaš se u čemu je stvar
jer imaš četrdeset i jednu godinu
kvragu
dlanovi su već odavno trebali izgubiti svaki trag tekućine.
i želiš me vidjeti.
nekako.
bilo kako.
želiš doći u moju blizinu.
ali misliš da sam puno bolja nego što uistinu jesam
da bi mi predložio da se sastanemo
samo tako
jer nije pristojno
a ja sam jako pristojna, misliš.
slatka mala nježna & iznad svega pristojna.
i onda izmišljaš.
kako imaš nekog posla u gradu u kojem sam ja
i pitaš me
onako neobavezno & neobavezujuće, što je još važnije
jesam li možda za kavu.
ali prestrašiš se kao dijete
kad ugovoreni sat dođe
i tipkaš mi poruku dok ti srce udara milijardu otkucaja u minuti
tipkaš mi kako moraš hitno kćer nekamo voziti
jer je mala
i moraš
i ne možeš.
i govoriš mi nema veze, popit ćemo kavu kad dođeš doma
a znamo
i ti i ja
da nije uopće do kave.
jer sad nisi napravio ništa krivo.
još si uvijek uzoran otac dvoje tinejdžera
uzoran suprug iznimno lijepoj ženi
koja radi u parfumeriji
i ne voli seks
saznala sam jednom dok je bilo jako kasno
i dok smo sami sjedili u tom minijaturnom kafiću
u kojemu rad plaća moj fakultet.
prekinuo si sve na vrijeme.
jer da si došao k meni.
tko bi nas više zaustavio.
a kad se napravi takav korak, natrag više nema.
ja to znam.
i iako si mi pričao o svojim vanbračnim pustolovinama
onim od najbolje vrste, onima tobožnjima,
ja te razumijem.
znam što osjećaš
i znam da su to laži.
kojima se želiš prikazati gorim nego što jesi.
znam to
jer ja se u većini slučajeva gradim boljom.
nema tu baš puno istine.
i zato nisi došao.
i zato nećeš niti doći.
sve iščezne
prije ili poslije.
navikla sam na takve stvari.
i jasmin će.
- 14:26 -
ponedjeljak, 10.06.2013.
Dalibor.
čudan neki špil
nepoznat
nov
dvosmislene su karte koje su mi dane
bez džokera
bez aduta
jedna dama
jedan kralj
na dami srce
a na kralju...kara?
i čudni neki brojevi
koje i ne poznajem baš
oklijevaš povući prvi potez
ja čekam tebe
i samo te gledam
preko šarene lepeze koju držim u rukama
igramo se polako
-otiđi u moj auto. ispod vozačevog sjedala ima nešto. uzmi to, ali pazi da netko ne bi vidio.
mala kutijica.
i parfem od jasmina.
moj najdraži miris.
čarobno je baš što to nisi znao.
...
jedna žena.
jedan sin.
jedna kćer.
...
nemoj opet, tajano.
- 00:31 -
petak, 17.05.2013.
Matej.
kad ne sklopiš oči čitavu noć od nedostajanja
tako strašnog
da svanuće dočekaš sva vlažna od suza
sva izmučena slabošću u želucu
sva mala i potrebita
kad tvoja nova djevojka ima profilnu sliku
identičnu onoj od prije tri godine
na istom mjestu
u isto doba godine
na motorijadi u tvom gradu
u kojem sam bila tad i još jednom nakon
kako jedna osoba
u tek 22 godine
može napraviti toliko loših odluka
na koliko raskrižja skrenuti krivo
nije baš tako teško, tajano,
pedeset je posto šansi da ćeš pogoditi
ali ja nikad ne pogodim
baš nikad
i što je smiješno
gledam je i mislim si kako je samo lijepa
savršene kovrčave kose
savršeno našminkanih usana
sa maramom savršeno omotanom oko vrata
i sjetim se naše fotografije
ja blatnjava do koljena
jer je taman hladno pivo završilo svirati
nenašminkana
raščupana
kose i odjeće slijepljene uz tijelo
kišilo je
i svi tvoji prijatelji koji su se smijali mojoj rečenici "kiši"
jer ljudi obično govore "pada kiša"
zna li ona koje cvijeće nosiš u očima
i skače li s tobom u lokve na cestama
pokloni li ti bubi ponekad
mene nitko ne vodi na dječja igrališta
niti igra samnom lovice
nitko ne šeće pokraj mene noseći u rukama dva zaklopljena kišobrana
dok kiša nikako da stane padati
nitko se ne ponosi toliko koliko si se ti ponosio
nitko me tako ne voli
i nitko me tako ne boli
- 06:44 -